Pismo kćerki

Djevojčice moja!

Noć je. Božićna noć. Svi naoružani muškarci su otišli spavati. Uspavaj tvog brata, tvoju sestru. Čak ti je i majka zaspala. Umalo sam ih probudio dok sam došao do ove poluosvijetljene sobe. Tako si daleko od mene. No neka oslijepim ako mi uvijek nisi pred očima. Tvoj portret tu na stolu, i tu u mom srcu.

Gdje si ti? Tamo, u veličanstvenom Parizu, plešeš na velikoj teatralnoj pozornici na Elizejskim poljanama. Svjestan sam da si daleko, no ipak mi se ponekad čini, u tišini noći, kako čujem tvoje korake, kako vidim tvoje oči, blistaju kao zvjezdice na zimskom nebu.

Čujem da glumiš u toj predstavi i da igraš ulogu perzijske ljepotice koja osvaja Tatar-kana. Ljepota i ples! Budi zvijezda i sjaji! No, ako te entuzijazam i poštovanje javnosti zatruju, ako te miris cvijeća koje ti se nudi omami, sjedni u kut i pročitaj pismo, poslušaj glas svog srca. Ja sam tvoj otac, Geraldine! Ja sam Charlie, Charlie Chaplin! Znaš li kolike sam noći proveo kraj tvog uzglavlja dok si bila dijete, pričao ti bajku o Uspavanoj

ljepotici, i probudio zmaja? I kad bi mi se san navukao na moje stare oči, tjerao sam ga govoreći: ”Odlazi! San moje kćeri je moj san!”

Vidio sam tvoje snove, Geraldine, tvoju budućnost. Vidio sam djevojku koja pleše na pozornici, kao vilu koja oblijeće nebom. Slušao sam publiku kako govori, ”Vidite tu djevojku? To je kćer jedne stare budale, sjećate se, njegovo ime je Charlie?”. Da, ja sam Charlie! Ja sam stara budala! Sada je na tebi red. Pleši! Ja sam plesao u prevelikim, pokidanim hlačama, ti plešeš u svilenoj haljini kao princeza. Taj ples i aplauzi ponekad će te vinuti u nebo. Leti! Leti tamo! No spusti se na zemlju! Trebaš vidjeti živote ljudi, živote uličnih plesača koji trnu od hladnoće i gladi. Ja sam bio kao oni, Geraldine. Tih noći, tih magičnih noći dok si ti spavala, umirena mojim pričama, ja sam bio budan.

Gledao sam tvoje lice, slušao otkucaje tvog srca i pitao se, ”Charlie, poznaje li te uopće ovaj mačić?” Ne poznaješ me, Geraldine. Mnogo sam ti priča ispričao u tim noćima, no njegovu priču – nikada. A ona je također zanimljiva. To je priča o gladnoj budali koja je pjevala i plesala na ulicama Londona i skupljala sitniš.

Eto, moja priča! Znao sam što je glad, što znači biti bez krova nad glavom. Više od toga, iskusio sam ponižavajuću bol lutanja – ocean ponosa u mojim grudima je bjesnio, i taj ponos je bolno ranjavan dok su mi bacali novčiće. Ali ipak, ja sam preživio, stoga ostavimo ovu priču.

Bolje da pričamo o tebi. Poslje tvog imena – Geraldine – stoji moje prezime – Chaplin. Sa tim sam prezimenom više od 40 godina zabavljao ljude na zemlji. No ja sam plakao više nego što su se oni smijali. Geraldine, u svijetu u kojem živiš postoji mnogo toga osim plesanja i glazbe. Usred noći, kad izađeš iz veličanstvenih dvorana, možeš zaboraviti svoje bogate fanove,no ne smiješ zaboraviti pitati svog vozača ima li kod kuće ženu, da li je trudna, imaju li novca za pelene za svoje nerođeno dijete. Ne smiješ zaboraviti gurnuti novac u njegov džep.


Nastavak na sljedećoj stranici...